150 godina nakon njegovog prijelaza iz Poreča u Trst, ispunjena je njegova posljednja želja – da bude pokopan u voljenoj Istri. Uz nazočnost brojnih crkvenih i javno-društvenih osoba, 17. siječnja 2026. zemni ostatci biskupa Jurja Dobrile pokopani su u porečkoj katedrali uznesenja Marijina – Eufrazijevoj bazilici.
Večer prije, u prepunoj Istarskoj sabornici u Poreču, na mjestu gdje je i sam govorio i zastupao hrvatski puk, održana je komemoracija na kojoj su istaknuti predavači dr. sc. Stipan Trogrlić, doc. dr. sc. Mihovil Dabo, i dr. sc. Josip Grbac, podsjetili na veličinu i značaj ovog istarskog sina. U okolnostima koje su favorizirale talijanski dio stanovništva Istre, biskup Dobrila je bio pastir i dušobrižnik svih. Kao težački sin, željan znanja kojeg je stjecao u Tinjanu, Pazinu, Karlovcu, Gorici i naposljetku u Beču, bio je svjestan da će narod bez škola na svom jeziku postupno postajati intelektualno, kulturno pa i gospodarski inferioran te je učinio sve što je mogao da do toga ne dođe. Njegova ideja o tiskanju molitvenika Oče budi volja tvoja (izdan 1854.) u kojem će ljudi „vidjeti“ molitve koje od malih nogu napamet izgovaraju bila je genijalna, vizionarska i uistinu prosvjetiteljska. Znao je da je nemoguće sve istarske težake slavenskog govora staviti u školske klupe, ali ga to nije spriječilo da ih opismeni tj. nauči čitati putem džepnog molitvenika koji je do sada tiskan u više od dvadeset izdanja te je i danas dostupan u knjižarama. Nije na tome stao, nego je trajno pomagao školovanje siromašnih đaka iz Istre te je svu svoju ostavštinu namijenio u tu svrhu (i danas Porečka i Pulska biskupija stipendira 200-tinjak učenika/studenata svake godine).
Dostojno je i pravedno njegovom djelu odati počast i biti ponosan na čovjeka iz naroda, biskupa, dobrotvora i prosvjetitelja koji je potekao iz Istre te je sav svoj radni vijek utkao u dobrobit njenih žitelja, osobito skrbeći za one najpotrebnije. U teškim okolnostima obilježio je jedno razdoblje povijesti ovog poluotoka i s razlogom dospio na lice jedne hrvatske novčanice i u naziv nekoliko prosvjetnih ustanova u Istri.
Zato je čast, ali i obveza biti dio kolektiva jedne škole koja nosi njegovo ime. Nek’ nam je na trajnu inspiraciju njegova ljubav prema svakom čovjeku i neumoran trud oko svekolikog društvenog boljitka, vodeći se pri tom ne samo kršćanskim nego prije svega opće-ljudskim načelima.
Tekst: Slavko Vukmanov Šimokov
Photo: Danjiela Fattorich